Igra sudbine- početak predavanja na faxu
Stari _Blog. Nadimak Miss Anxiety. Dal uopšte neko ovo čita? Prvi dan faxa, druga godina. Živi užas, dok sediš sam u prvom redu, i nečiji ledeni dah neprestano ti duva u vrat. Osoba iz drugog sveta,osoba čiji svet je jedna porodica, jedna sudbina. Osoba potpuno otuđena od drugih, prepuna strahova, koju je sudbina čvrsto ščepala, kreće na fakultet.
U amfiteatru prepunom ljudi, koje je ona uvek izbegavala, sada suočena s njima i sa životom. Nikada sama, uvek sa porodicom, kao nekakvim magijama svezana, da teško šta može da započne. Preplašena. Roditelji vezani. Majka naizgled srećna, godinama sedi kod kuće, u jednom usamljenom gradu. Kuva i gleda TV. Otac takođe. Bez prijatelja, sem poneki poznanik s kojim otac šeta. U velikom gradu. Sestra normalna, ali i ona usamljena. Ja lično je nikad ne slušam. Uvek najviše volim svoj glas. I kada odem na fakultet pomalo uplašena kontaktiram s ljudima, i pokušavam da to svedem na neophodnu meru. Jer ja sam srećna u svom svetu, mada nekad dosada može da bude živa rana, ali još je gore kada odeš na fax i počneš da se gušiš.
Moja porodica uvek je nasmejana, i izgleda srećna. Ali ja, iako se to spolja ne vidi, znam da nisam kao ostali. Da sam sebična, uplašena, jednostavno, kao da krijem veliku tajnu, što nije daleko od istine.
Zver anksiznosti,magična bića i još po nešto
Gledam joj u oči,ali nikako da je pobedim.Istina,s godinama ova krvožedna zver postaje sve slabija i slabija.Ali i tako ranjena,pokušava da zada svoj smrti ugriz.Godinama svet se ruši pred očima,samo užas straha ispunjava srce.Zver vas vodi u najtuznije ponore. A zatim se sunce ponovo rađa, svaki put se rodi neki novi grad,sa zlatnim kupolama.Svaki put zlatne kupole se ruše i nestaju u pepelu,a zatim se rode neke nove,iz sunčeve svetlosti.
Šume,reke,potoci,neka magična bića u mirisnim šumama žive svoje divne živote.Netaknuta priroda koju odavno nisu videle oči čoveka,magični mesec kupa svojom svetlošću neki tajni svet bića i vilednjaka.Davno izgubljeni svet našeg detinstva.Sećate li se onih prijatnih noći kraj potoka,kad ste se kao deca igrali. Sve je to sad prošlost.Sada nas dočekuje široko nebo našeg grada.Prijatni mali stan bez bašte.Sa ekrana nam se smeše neka doterana lica.I mi smo zadovoljni. Ali ponekad ipak čeznemo za onom starom kućicom kraj potoka,onim dahom prirode i sjajem nečijih očiju u šumi.
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.